Praznik rada - nekada i sada
Istraživanje Ekspertnog savjeta za ljudska prava
Zaposlenost u Jugoslaviji
Radna i socijalna prava u Socijalističkoj Federativnoj Republiki Jugoslaviji bila su zajamčena Ustavom iz 1974. godine kao najvišim pravnim aktom. Jugoslavija je kroz svoju historiju postojanja imala 3 ustava (1946, 1963 i 1974). S tim u vezi Bosna i Hercegovina je imala Ustav iz 1963. godine koji je isto jamčio pravo na rad., te je bio u skladu sa Ustavom Jugoslavije koji se primjenjivao na sve bivše socijalističe republike, te Ustav svake socijalističke republike je morao biti harmonizovan sa federativnim Ustavom.
Ustav na federativno nivou, republičkom nivou ali i federativni-republičkii zakoni su jamčili besplatno zdrastveno i socijalno osiguranje, naknadu za odvojen život u slučaju zasnivanja radnog odnosa, besplatan stan na trošak države u slučaju da osoba ne radi u svom mjestu prebivališta odnosno boravišta.
Međutim prema najnovijim podacima zaposlenost u Jugoslaviji nije bila visoka, čak što više smatra se da je bila na današnjem nivou. Moramo razumijeti da Jugoslavija iako za neke prosperitetna zemlja je ujedno bila i diktatura. Slobode medija nisu bili zajamčene niti su se sprovodile na terenu. Tadašnji službeni procenat zaposlenih je bio pod političkom manipulacijom od strane Komunističke partije Jugoslavije. Sve kako bi se održala slika Jugoslavije kao prosperitetne zemlje.
Godine 1968 su otvorene granice Jugoslavije, procjenjuje se da je Jugoslaviju u periodu od 1968 do 1973., napustilo oko pola miliona ljudi, Pad nezaposlenosti u tim godinama upravo odgovara broju ljudi koji su odselili. Službeni podaci o nezaposlenosti u SFRJ kažu: ona se osamdesetih uglavnom kretala oko 15-16%, dakle bila je osjetno veća nego u Hrvatskoj prije krize, i nešto malo manja nego što je to danas. Problem je međutim što je ona eksponencijalno rasla iz godine u godinu, naročito među visokoobrazovanima.
Nezaposlenost je jako varirala među republikama. Tako je u Sloveniji bila na razini tzv. prirodne nezaposlenosti, oko 4-5%, u Hrvatskoj se uglavnom kretala između 8 i 9%, dok je na Kosovu dosizala nevjerojatnih 57%, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20%.
U Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988 iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. To su brojke koje je Susan Woodward iznijela u svojoj knjizi, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije.
Smatra se da je u Jugoslaviji postojao fenomen na koji se osvrnula Woodward, ali i Mencinger u knjizi “Otvorena nezaposlenost i zaposleni bez posla”. Kao prvo, oni su došli do podatka da je, pored 268.000 službeno nezaposlenih 1968. godine, kad je nezaposlenost službeno iznosila samo 7,2%, postojalo još bar 135.000 osoba koje su aktivno tražile posao ali nisu bile zavedene na birou. Do sredine osamdesetih, broj službeno nezaposlenih se popeo na preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude još gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1.400.000 ljudi, jer je Jugoslavija članove obitelji seoskih gospodarstava vodila pod zaposlene.
Sve studije, domaće i strane, su upućivale da u Jugoslaviji postoji ogromna skrivena nezaposlenost, kao posljedica “političkog zapošljavanja”. Naime, postojao je, prema svim istraživanjima, višak zaposlenih koji je iznosio 20-30% radne snage, zavisno od autora studije i godine kad je istraživanje vršeno. Radilo se o ljudima koji su samo na papiru imali radno mjesto, ali su zapravo bili čisti “tehnološki višak”. To je bilo naročito izraženo u velikim državnim sistemima koji su služili i kao socijalni amortizer. Mnogi su bili zaposleni samo statistički, a u stvarnosti nisu dolazili na posao, ili su jednostavno sjedili na radnom mjestu, ne radeći ništa. Osamdesetih su sve češći postali “prinudni godišnji” neplaćeni odmori, koji su znali potrajati po godinu i više dana.
Kao posljedica toga, nezaposlenost među mladima i visokoobrazovanima do 25 godina je bila u svjetskom vrhu – 1985 godine je čak 59,6% nezaposlenih bilo mlađe od 25! Naime, u Jugoslaviji se nije moglo ostati bez posla bez obzira na kvalificiranost ili angažman u radu. Ali posljedica je bila ta da mladi nisu mogli naći posao.
U konačnici, puna zaposlenost u Jugoslaviji se smatra mitom. Nezaposlenost je bila među većima u svijetu, a prikrivala se masovnim odlaskom na bauštele u Njemačku i, ponajviše, zapošljavanjem preko veze na fiktivna i nepostojeća radna mjesta, dok je plaća u mnogim firmama do sredine osamdesetih spala na razinu socijale: prosječna radnička plaća je tih godina bila stotinjak dolara. Stvarna nezaposlenost je bila otprilike na sadašnjoj razini – i mnogo veća nego u godinama prije krize.
„Zlatne sedamdesete“
Starije generacije danas s nostalgijom pamte sedamdesete kada je standard rastao zahvaljujući stranom zaduživanju i usmjeravanju sredstava u javnu potrošnju. U tom periodu prosječne plate kretale su se oko 500 DM i rast standarda je bio vidljiv iz godine u godinu.. Međutim, za rast standarda nije bilo ekonomskog pokrića. Tako je stanarina za stan od 50 m2 1980. iznosila 13,8 DM. Treba imati na umu da su korisnici društvenih stanova bili privilegovana kasta petine stanovništva, koliko je otpadalo na društvene stanove. Ostalih 80 posto zaposlenih morali obitiavati u sistemu gdje banke nisu odobravale stambene kredite pa je dolazilo do zloupotreba. U razdoblju 1979-1984. standard je pao za 34 posto a penzije 40 procenata. Investicije su sa 34 posto BDP-a iz 1980. pale na manje od 20 postotaka u 1984. Sve ovo je uticalo i na nezaposlenost koja je 80-tih godina dostigla vrhunac.
Radna i socijalna prava od 1991. Do danas
Zadnji popis stanovništva u BiH jesproveden 2013.godine. Dakle, 22 godine nakon prethodnog popisa stanovništva sprovedenog 1991. godine u bivšoj Jugoslaviji. Stoga, ne postoje relevantni podaci o broju (ne)zaposlenih, tržištu rada i visini plata, izuzev onih koje sprovode zavodi/agencije za statistiku na državnom nivou i entitetskim nivoima, koji ipak nisu sveobuhvatni, odnosno pokrivaju samo pojedine vremenske periode.
Relevantne publikacije:
„Ekonomska i socijalna prava u BiH“, izvještaj, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, Fondacija Heinrich Boll, Ured u Sarajevu
https://ba.boell.org/sites/default/files/ekonomska_i_soc_prava_u_bih_a5.pdf
„Inače, pitanja koja se tiču ostvarivanja ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava u Bosni i Hercegovini su uglavnom u zakonodavnim kompetencijama entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine (F BiH) i Republike Srpske (RS), te Brčko Distrikta. Nadalje u FBiH, većina pitanja vezana za ostvarivanje ovih prava su dodatno decentralizirana i spuštena na nivoe kantona. Zbog toga je jako teško izraditi i prezentirati detaljan izvještaj. Također, s obzirom da Bosna i Hercegovina, kako zbog činjenice da popis stanovništva nije obavljen od 1991. godine tako i zbog aljkavosti vladajućih struktura, raspolaže jako lošim i nepreciznim statističkim podacima, teško je donosti ikakve precizne zaključke. Stoga, za potrebe ovog izvještaja pokušat ćemo se zadržati na analizi zakonodavstva na entitetskim nivoima gdje god je to moguće. Za detaljniji i precizniji izvještaj naravno bilo bi potrebno analizirati znatno više zakona na svim administrativnim nivoima, kao i sve zakonske i podzakonske akte, te politike i programe raznih administrativnih tijela, kao i konkretne statističke podatke. Na žalost, bez dugogodišnjeg rada koji bi uključivao i samostalno prikupljanje podataka i vođenje statistike, izrada takve detaljne studije je teško izvodiva.“
Ova publikacija sadrži:
- Uvod u ekonomska, socijalna i kulturna prava u BiH
- Pravo na rad u BiH (članovi 6. i 7. međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima)
- Pravo na udruživanje sindikate i pravo na štrajk u BiH
- Pravo na socijalnu sigurnost u BiH(član 9. međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima)
- Pravo na zaštitu porodice
- Pravo na adekvatan životni standard
- Pravo na najveći mogući standard zaštite fizičkog i mentalnog zdravlja
- Pravo na obrazovanje
- Kratki pregled kulturnih prava
- Pravo na rad u zakonodavstvu BiH, str.70
„u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - U Dodatnom sporazumu o ljudskim pravima koji se primjenjuje u Bosni i Hercegovini je, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. godine koji svojim članovima 6. i 7. priznaje pravo na rad i pravo na uživanje pravednih i pogodnih uvjeta za rad, te obavezuje državu da progresivno osigura ova prava.“
- Pravo na socijalnu sigurnost u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, str. 123-133.
Između ostalog, „Zakon o zapošljavanju RS i Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba FBiH regulišu pitanje osiguranja za slučaj nezaposlenosti i ostvarivanja prava na naknadu za slučaj nezaposlenosti.“
Međunarodna organizacija rada
Međunarodna organizacija rada (ILO - International Labour Organization) je UN-ova organizacija, osnovana 1919. godine sa ciljem zagovaranja socijalne pravde i međunarodno priznatih ljudskih i radnih prava, a Bosna i Hercegovina je postal članica Međunarodne organizacije rada 1993. godine.
ILO se danas fokusira na:
- strateški ciljevi:
- temeljni principi i prava na poslu,
- jačanje tripartitnog djelovanja i socijalnog dijaloga o pitanjima rada,
- zagovaranje mogućnosti za dostojanstveno zaposlenje za žene i muškarce,
- unapređenje socijalne zaštite.
- fundamentalni principi:
- „Rad nije roba“,
- „Sloboda izražavanja i udruživanja su ključni za održivi napredak“,
- „Siromaštvo bilo gdje ugrožava napredak svugdje "
- „ Predstavnici radnika i poslodavaca uživaju ravnopravan status sa predstavnicima vlasti".
Pravo na rad sa prethodnim uslovima je pravo svakog građanina Bosne i Hecegovine, što je istovremeno obaveza za državu da osigura ostvarivanje tog prava po međunarodnim i zakonskim standardima.
TRŽIŠTE RADA U BOSNI I HERCEGOVINI
Uvidom u statističke podatke Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, može se zaključiti da se tržište rada u Bosni i Hercegovini od 2000 godine do danas nije značajno mijenjalo ako se uzme u obzir cjelokupna privreda, ekonomija i društveni standard u tom periodu. U 2000. godini prosječna neto plata u BiH iznosila je 372 KM, a do 2010. godine je porasla na798 KM, dok u 2020. godini prosječna neto plata iznosi 941. Međutim, najveći problem izaziva velika razlika standarda rada u realnom i javnom sektoru jer je jasna velika razlika ovih vrijednosti između ta dva sektora. Prosjedčna neto plata u realnom sektoru iznosi 623 KM, dok je u javnom sektoru taj iznos više od 3 puta veći 1.526 KM.
Prosječna neto plata:
- godina – 372 KM
- godina – 798 KM
- godina - 941 KM
- realni sektor – 623 KM
- javni sektor - 526 KM
U 2005 .godini broj nezaposlenih iznosio je 508.478 osoba, a do 2007. godine je porastao na 515.739 osoba, a stanje je ostalo skoro identično sve do 2016. godine, kada je broj nezaposlenih iznosio 512.496.
Međutim, prve značajne promjene zabilježene su tokom 2018. godine kada se broj nezaposlenih znatno smanjio na 437.783.
Uvidom u broj zaposlenih osoba u periodu 2007-2018. godine može se zaključiti da je BiH imala i pozitivan rast zaposlenih osoba od 683.629 (2007) do 808.627 (2018). Međutim, stopa zaposlenosti od 34,30% je i dalje znatno niska.
Broj nezaposlenih:
- godine - 508.478
- godine - 515.739
- godine - 512.496
- godine - 437.783
- januar 2020.godine- 406.167
- februar 2020.godine - 472.957
Broj zaposlenih
- godine - 683.629
- godine - 808.627
- Januar 2020.godine - 833.909
- februar 2020.godine - 832.200
- april 2020.godine - -40.000
Zbog posljedica pandemije COVID-19 tokom marta i aprila 2020. Godine bez posla je ostalo skoro 40.000 ljudi.
Uvidom u statistiku Bosna i Hercegovina je bilježila pozitivan rast zaposlenosti, međutim bitno je napomenuti da je od 2013. do 2019. godine napustilo 530.000 stanovnika. Prema Anketi o radnoj snazi, koju objavljuje Agencija za statistiku BiH i Unije za održivi povratak i integracije u BiH.
Bosna i Hercegovina kao država nije obezbijedila i osigurala pravo na rad za 530.000 stanovnika, koji su iz zbog nemogućnosti zaposlenja bili prisiljeni napustiti BiH.